Ostanite u toku s vijestima iz podgrmečkog zavičaja - Korcanica

Ovaj čovjek koji sada stoji kraj mene zove se Đuro Trkulja. Iako možda niste čuli za njega, htio bih da vam ga u najkraćim crtama opišem. Prije svega, rođen na selu u ono nesretno doba kada su mnogi strašni ratovi harali ovim svijetom, a sa majkom je kao veoma mali došao na Grmeč i smjestio u selo zvanom Lušci Palanka. Možda niste čuli ni za ovo mjesto, ali ako znate gdje se nalazi sada već poznato Bobijaško oko, e pa Đuro vam živi veoma blizu. Oca kaže, nije zapamtio, jer su ga ustaše ubile kada je imao svega godinu dana. Njegovo djetinjstvo bilo je sve samo ne lagano, ali je svojim trudom i zalaganjem uspio da u godinama koje će uslijediti postane nastavnik, kasnije novinar, da bi onda bio imenovan u direktora jedne od najvećih firmi iz tog kraja. Vodio je stotine ljudi i upravljao njima, ali ipak nije toliko uživao u tome, jer kaže da ga nije ispunjavalo. Njegovo srce je stalno kucalo za njegovim Grmečom, te on tada odluči da bi njegova misija bila upravo širenje ljubavi prema svom kraju. Nedugo zatim, biva imenovan za kustosa memorijalnog centra Korčanica, jednog prekrasnog simbola bivše nam države, a njegova romansa sa ovom ljepoticom upravo je tu i započela. U baš toj Korčanici, koja sada na fotografiji stoji iza nas, proveo je kako kaže, deset najljepših godina svog života, idući sa svojim Jugom svaki dan na posao. Po kiši, suncu. Po snijegu i kada bi bilo minus 20 i kada bi sve ceste ovog kraja postale neprohodne. Niti jedan dan nije odsustvovao sa svog posla, pješačeći ponekad kilometre da bi do njega došao. Dočekivao je tako stotine hiljada turista koji su tokom njegovog boravka ovdje posjetili ovaj spomen kompleks, pomažući im da kući ponesu barem mali dio ljubavi koju on osjeća prema svom kraju. Radio je Đuro još mnogo toga, ali kako sam u početku ovog teksta rekao da ću vam samo ukratko spomenuti nešto o njemu, reći ću još da je dobio niz odlikovanja kako od strane samog Josipa Broza Tita, tako i mnogih drugih institucija iz bivše Jugoslavije. Vjerujte, čitav jedan džinovski bijeli zid njegove kuće, pun je priznanja na kojima bi i mnogi vrhunski sportisti pozavidjeli. E sad, iako sam tokom svojih putovanja, upoznao zaista neke nevjerovatne ljude, milionere, vrhunske sportiste, glumce i mnoge druge, mislim da će mi Đuro zauvijek ostati jedan od najdražih likova na koje sam nabasao. Spojio nas je slučajno Vlado Tadić Svjetlopis, vrhunski fotograf i još jedan Grmečlija, te iako mi je rekao da ću biti oduševljen susretom sa njim, nekoliko sati koje sam proveo slušajući njegovu priču, a potom odlazeći kod njega kući, urezali su dubok trag u mene. Na trenutke sam pokušavao da prikrijem suze radosnice gledajući ga kako punog srca priča o svom kraju, shvatajući tada da je ta emocija koju on gaji, upravo poenta nečijeg života. Nikakve vile, kule i stanovi. Nikakvi novci i slične gluposti. Činjenica da si nešto u životu radio sa ljubavlju i da si to ostavio iza sebe za naredne naraštaje. I da. Zaboravih vam spomenuti da su mu 84 godine, da je hvala Bogu dobrog zdravlja i da je napisao 23 knjige otkako je u penziji. A vjerujem da još mnogo njih, tek treba da objavi. Ima nešto u tom Grmeču ljudi moji... VIDEO O NJEMU IMATE NA LINKU ISPOD https://youtu.be/giMXvKb9mWI?si=ntb2bp7bSN9R6ULT A ko želi, može pročitati Đurine knjige na linku ispod.